Tuesday, January 20, 2009

Slava ili kako se dolazi do gradjevinske dozvole

SLAVA

Danas je Sveti Jovan, moja porodična slava. Ove godine, medjutim, sve je drugačije. Osećam se staro i umorno... Nije mi ni do čega.

Ujutro sam dobio internetom od Dr. Agana kratku, navodno istinitu priču. Radi se o magarcu koji je upao u bunar, drao se da ga gazda izvuče, a ovaj je zaključio da je magarac ionako star i beskoristan, da mu se ne isplati da ga iz bunara vadi. Kako je ionako nameravao da zatrpa bunar, a magarac ga je svojom drekom samo nervirao, pozvao je komšije da mu pomognu da zajedno bunar ispune otpadom. Magarac se ućutao i svi su mislili da je mrtav. Medjutim, kad su bunar zatrpali do vrha, magarac se odjednom pojavio iz gomile djubreta i izašao napolje. Medjutim, tu nije priči kraj. Magarac je nasrnuo na svog gospodara, ujeo ga, njemu se rana zagadila i on je umro nakon nekoliko dana.

Ne znam zbog čega, priča me je podsetila na dane koje sam kao mladi student proveo u Parizu. Sobom sam nosio blok sa crtežima. Bili su to nadrealni crteži – gomile likova i gradjevina, koje su izvirale jedna iz druge. Crteže sam iznosio na ulicu gde sam ih nudio na prodaju turistima. Medjutim, kako to biva, turisti su navikli da kupuju slike koje prikazuju ulice Monmartra, Ajfelovu kulu i drvorede Pariza. Nikoga nisu zanimali moji nadrealni radovi. Jednog dana, posetio me je na mom „mestu“ na ulici prijatelj Laza koji je svojoj ćerki želeo da pokaže moje radove. Dete je imalo nešto više od četiri godine. Videvši moje crteže, dete je odmah zgrabilo olovku i besomučno počelo da škraba po njima.

„Hej, polako! Ostavi to!!“, dreknuo je Laza i istrgao joj iz ruku moj crtež.

Medjutim, mala je bila neumoljiva. Oštra olovka u njenoj ruci pravila je duboke brazde po mojim umetničkim delima.

Ja sam stajao nem i zaprepašćen. Došlo mi je da plačem. Medjutim, dete je dete i tu se ne može ništa.

Sutradan sam, kao i uvek, došao na „moje mesto“ na ulici sa mapom radova za prodaju. Uskoro su i turisti naišli. Listajući po mapi, zadržavali su se na onim, izžvrljanim crtežima. Taj dan, posle dugo vremena, uspeo sam da prodam jedan jedini crtež. Bio je to upravo onaj kojeg je najviše upropastila ćerka mog druga.

Dan kasnije, došla je grupa Japanaca da kupi moje crteže. Tražili su one „nažvrljane“.

Iz razmišljanja me prekide zvuk mog mobilnog telefona. Na vezi je bio investitor, izvesni Žaja. Za njega sam projektovao zgradu u Novom Sadu. Čovek je tolika stipsa da sam projekat nazvao „Blok socijalnog stanovanja“. Nisam mogao da shvatim da čovek može da ide toliko daleko da ukida zidove i vrata na projektu stambene zgrade, iz razloga što to mnogo košta u izvodjenju, a on „nema para za bacanje“.

„Dolazi sutra u Novi Sad, da potpisuješ projekte!“, urla Žaja na telefon.
„Ali, kakvi projekti? Projekte sam predao 5. januara, celu Novu godinu proveo sam radeći projekte da bih stigao do 5. januara!
„Sutra predaješ nove projekta!“
„Moji projekti su prošli gradsku komisiju, čak su ocenjeni kao izuzetno dobri. Ništa ja sutra ne predajem!“
„Možda su tvoji projekti prošli u gradu, ali nisu prošli kod mene! Šta ti misliš, meni da uvaljuješ prozore do zemlje?! Ja hoću prozore 70/70!“
„Pa ti prozori se koriste na kupatilima a ne na dnevnim sobama!“
„Ja sam u ovaj posao uložio do sada milion evra, i nećeš ti meni odredjivati šta da gradim!“
„Ako si uložio milion, a što si onda za moj projekat platio samo hiljadu evra?“
„Dolazi sutra i potpisuj, inače ti šaljem moju ekipu, doći će ti na kuću, noću. Zapamtićeš ti ko sam ja!“
„Ja sutra dolazim, ali prvo idem u policiju da prijavim tvoju pretnju. I ne javljaj mi se više!“

Danas mi je slava, još uvek ne razmišljam o sutrašnjem danu. Sedim za računarom. Čitam Dr. Aganove sms-ove. Baš ga je uzbudila inauguracija Obame.