Thursday, August 14, 2008

REZIGNACIJA ILI NOVO ČITANJE TOMA STOPARDA


Slobodan Maldini:

REZIGNACIJA ILI NOVO ČITANJE TOMA STOPARDA

„Mi se možemo kretati, naravno, menjati pravac, baškariti se okolo, ali naše kretanje je sastavni deo nekog većeg kretanja koje nas nosi isto tako neumoljivo kao vetar i struja“, rečenica koju izgovara Gildenstern na kraju komada i koja opisuje njegovo saznanje da u suštini ne zna ništa, da mu život i dogadjanja izmiču u nepoznatom smeru, da znaci koje je pratio uopšte ne mogu da ga dovedu do rešenja“...

... Nas interesuje običan čovek, onaj koga svakog dana srećemo na ulici, u prodavnici, u prevozu, čovek sa svojim malim i velikim ambicijama, željama, pohlepama, žudnjom, čovek koji misli da se pita i da odlučuje, a ne pita se ni za šta, čovek koji odbija da shvati da „kad se igraju veliki, uvek nastradamo mi mali.““ (iz Predgovora za komad Tom Stopard „Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi“, Jovan Grujić).

Prošle godine u ovo vreme, prisustvovao sam interesantnom pozorišnom komadu „Nenagradjeni ljubavni trud“ Viljema Šekspira u režiji Nikite Milivojevića (1961) i organizaciji Bitef Teatra. Komad je odigran na isto tako interesantnom mestu: u vili kraljevog namesnika Stankovića u Čortanovcima, selu pored Dunava na potezu izmedju Sremskih Karlovaca i Indjije. Predstava me je kvalitetom na trenutak podsetila na dane kada sam se kao gimnazijalac amaterski bavio pozorištem...

Pre par nedelja saznao sam iz štampe da će i ove godine biti održana pozorišna predstava u istom scenskom ambijentu Stankovićeve vile, u organizaciji Bitef teatra iz Beograda, Pozorišta mladih iz Novog Sada i Kulturnog centra iz Indjije, sa moćnim sponzorima kao što su Skupština grada Beograda, Novog Sada i opština Indjija. Obradovalo me je da će ove godine to biti Stopardov komad „Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi“, u režiji bivšeg studenta a potom i asistenta Nikite Milivojevića, Jovana Grujića (1972). Rešio sam da pogledam predstavu.

„Zar ćeš da ideš da se mlatiš po kukuruzištima i komarcima, samo da bi pogledao jednu predstavu“, upitala me je Branka.

„Hoću. Ovo mi je jedina prilika da doživim Stoparda u ovom fantastičnom ambijentu, pa makar se smrzao pored Dunava, zajedno sa debelim komarcina!“

Kao i prošle godine, pozvao sam Bilet servis. Medjutim, oni mi odmah odgovoriše da ove godine ne prodaju karte za predstavu u Čortanovcima, već da moram da karte kupim u Indjiji, u Kulturnom centru.

Nakon desetak bezuspešnih pokušaja da dobijem nekoga na telefon u Indjiji, reših da tamo odem. Medjutim, na indjijskom kulturnom centru, vrata su bila zaključana. Probah da udjem na sporedni ulaz, ali, ponovo zaključano. U dvorištu centra radio je kafić. Pridjoh mladiću koji je služio goste.

„Da li neko radi na biletarnici?“

„Nema tu nikog. Svi su na godišnjem odmoru, u vili Stanković.“

„Zato se niko nije javljao na moje telefonske pozive.“

„Njihov broj je preko leta prebačen kod nas, u kafić, ali mi ne dižemo slušalicu.“

Reših da odem direktno u Čortanovce, u vilu Stanković i tamo pokušam da kupim ulaznicu.

Kapija na imanju vile bila je otvorena. Sunce upeklo. Na tenis terenu, dva mladića lenjo pikaju loptu. Sidjem na terasu. Zapazih momka koji je upravo izašao iz automobila za znakom i natpisom „Municipality of Indjija“. Zapitah ga za karte.

„Nažalost, koliko je meni poznato, karte za predstavu se i ne prodaju. Mislim da su podeljene nekim preduzećima iz Indjije i Novog Sada. Ali, pitajte ovog gospodina što sedi u restoranu, on vam može dati savet gde da kupite kartu.“

Pridjoh gospodinu koji je sedeo sam za stolom na terasi i pio pivo.

„Izvinite, možete li mi dati savet gde da kupim kartu za večerašnju predstavu?“

„Imate sreću, ja sam tehnički direktor pozorišta, Lazin. Upravo su mi javili iz Novog Sada da je ostalo još samo nekoliko karata. Podjite odmah, ali, morate da budete brzi, da biste ugrabili kartu.“

Kao oparen, poskočih. Posle par minuta, jurio sam punom brzinom prema Novom Sadu.

Ispred Pozorišta mladih ulica zakrčena, radovi na putu. Ostavih automobil nasred ulice i utrčah pred blagajnu.

„Molim vas jednu kartu za večerašnju predstavu u Čortanovcima.“

„Nema karata.“

„Kako to nema?“

„U stvari, ima, upravo su mi iz NAP-a vratili četiri karte, nisu im obezbedili službeno vozilo za prevoz, a neće da koriste sopstveno vozilo.“

„Odlično, dajte mi jednu kartu!“

„Ne može.“

„Kako to ne može?“

„Ili sve četiri ili nijedna.“

„Kako to?“

„Tako.“

„Dobro. Dajte mi sve četiri!“

Predstava je počinjala u devet. U osam i četrdeset pet minuta, bio sam, srećan i zadovoljan, ispred kapije vile Stanković u Čortanovcima. Padao je mrak, a ja sam pošao dole na terasu, na predstavu. Ispred mene se isprečio momak iz obezbedjenja.

„Gospodine, ne možete da udjete.“

„Zašto? Kupio sam kartu. Četiri karte!“

„Dole je koktel, a predstava počinje u devet. Dodjite u devet i tada ćete moći da udjete.“

Pošao sam nazad na parking i seo u automobil, da sačekam na vreme početka predstave. Posle petnaest minuta, došao sam na ulaz.

„Gospodine, ne možete da udjete.“

„Zbog čega?“

„Zakasnili ste.“

„Kako zakasnio? Pa sada je devet časova i dva minuta. Devet i dva minuta!“

„Sada je devet i tri minuta.“

„Pa šta!“

„Ne možete da udjete.“

Krv mi jurnu u obraze. Pokušao sam da prodjem, medjutim, izvedoše me, bolje reći izguraše na parking.

Pokušao sam da slušam predstavu sa parkinga, medjutim, nije se ništa čulo. U momentu sam prepoznao fanfare sa albuma moje nekada omiljene grupe „Emerson, Lake and Palmer“. U trenutku sam pomislio da ću ući nakon završenog prvog čina, a onda sam shvatio da je komad jednočinka.

Odlučio sam da se vratim u Beograd. Starim putem prema Indjiji, rupa na rupi, put nije ni za kolsku zapregu. Psovao sam u sebi i Velju i Mrkog.

Kod kuće me dočeka Branka:

„Nešto si se brzo vratio!“

„Brzo.“

„Kako je bilo?“

„Poučno. Poučno i inspirativno. Naučio sam još jednu lekciju iz srpske kulture.

Seo sam barem da pročitam program predstave koji sam uspeo da „maznem“ dok su me gurali ka parkingu. U Programu mi privuče pažnju biografija Nikite Milivojevića: „Profesor režije na Akademiji... generalni direktor Bitefa. Trenutno u Njujorku završava rad na filmu „Jelena, Katarina, Marija“ i (iz Njujorka) rukovodi pripremom 42. Bitefa.“

Na Bitef možda i neću otići ove godine... Medjutim, rešio sam čvrsto, dogodine obavezno idem na pozorišnu predstavu u vili Stanković u Čortanovcima! Toplo preporučujem i vama!