Sunday, February 3, 2008

Arhitektonski fakultet u Beogradu

ARHITEKTONSKI FAKULTET U BEOGRADU

U istoriji Srbije, obrazovanje i kulturno prosvetiteljstvo je imalo svoje razvojne uspone i padove. Zajedno sa dolaskom Turaka i nestankom srednjovekovne srpske države, prosvetiteljsvo i kultura je izgubila svoje institucije. Tek u periodu XIX veka, nakon oslobodjenja Srbije od turske vlasti, nastali su prvi institucionalni temelji srpskog prosvetiteljstva. Godine 1808. otvorena je Karadjordjeva Velika Škola, čiji su osnivači bili Dositej Obradović i Ivan Jugović. Medjutim, nakon propasti Prvog srpskog ustanka, ova škola je zatvorena. Godine 1830. knez Miloš je pozvao učene Srbe iz Vojvodine, pa je sa njima i Vukon Stefanovićem Karadžićem pokrenui osnivanje škola po Srbiji. Prva gimnazija otvorena je 1835., a prva viša škola, u to vreme, osnovana je takodje 1830. u Beogradu. U periodu prve polovine XIX veka, u Srbiji se planski osnivaju nove varoši, u kojima se podižu brojne gradjevine. U ovoj situaciji, arhitektura dobija sve veći značaj, jer su i potrebe za gradnjom bile sve veće. U prvom periodu izgradnje zemlje, angažovani su tzv. „narodni majstori“, koji su poticali iz Južne i Jugoistočne Srbije, a oni su podizali jednostavnu tradicionalnu folklornu arhitekturu. Medju ovim majstorima, najznačajniji su bili: Janja Mihajlović, Nikola Djordjević, Karapaša, Naum Dimitrov, Boža Jadranin, a posebno Hadži Nikola Živković. Istovremeno, stvarani su sve brojniji kontakti sa gradjevinarima iz okolnih zemalja, posebno iz Austrije i Italije. U nedostatku domaćih stručnjaka, Knez Milož je angažovao graditelje izvan granica Srbije. Medju njima, bili su zapaženi arhitekti Srbi iz Vojvodine, kao što su Konstantin Radotić, Pavle Djakonović i Filip Hristović. Medju arhitektima koji su došli u Srbiju najznačajniji je bio Čeh Jan Nevole, koji je sagradio prelepu palatu, Kapetan Mišino zdanje u Beogradu.

Narastajuće potrebe nove države uticale su da se u nastavi najviše škole pojavi i predmet „arhitektura“, zajedno sa predmetima matematika, zemljomerje i dr. Škola je imala viši rang od gimnazije, a krajem 1833. godine preseljena je iz Beograda u Kragujevac. Da bi se škola bolje organizovala, Dimitrije Davidović je 1835. godine preložio novu organizaciju, tako da je škola pretvorena u gimnaziju sa 4 razerda a zatim je dobila 5. i 6. razred. Medjutim, prvu višu školu Srbije je osnovala 1838. godine, pod imenom Licej. Iste godine je osnovano i ministarstvo prosvete, čiji je prvi ministar bio Stefan Stefanović-Tenka, a njegov pomoćnik Dimitrije Isailović, pod čijim uticajem je dotadašnja gimnazija preimenovana u Licej. Već nakon tri godine, Licej je iz Kragujevca preseljen u Beograd, gde je bio smešten u posebnu zgradu koja se nalazila nedaleko od Saborne crkve. Godine 1844., za vreme kneza Aleksandra Karadjordjevića, Licej je preseljen u konak Kneginje Ljubice. Istovremeno, uvodi se na filozofskom odeljenju Liceja i predmet „arhitektura“, pod imenom „Gradjanska arhitektura“, za razliku od crkvene, koja nije predavana. Medju prvim predavačima na ovom predmetu bio je Simeon Prica, a posle njega predmet drži Atanasije Nikolić. Godine 1853., donet je zakon o „ustrojstvu Liceja“, a osnovano je novo „jestestvoslovno-tehničesko odeljenje“, koje predstavlja preteču kasnijeg fakulteta. U to vreme, na Liceju je predavao poznati arhitekta Filip Hristović, a od 1863., arhitekturu je predavao i Dimitrije Nešić.

Na razvoj liceja bez sumnje je mnogo uticao Emilijan Josimović, koji je predavao Vitruvijevu teoriju, o kojoj je pisao i u svojoj knjizi“Gradjanska arhitektura i gradjenje putova“. Emilijan Josimović unosi novi kvalitet nastave na Liceju i utiče na razvoj novih mladih generacija graditelja. Medjutim, sve to još uvek nije bilo dovoljno da bi se upotpunosti obrazovale prve generacije srpskih arhitekata. Radi usavršavanja, državni pitomci su bili slani u inostranstvo na visoke škole za arhitekturu. Najpoznatiji medju njima bili su: Kosta Šrepalović, Mihajlo Valtrović i Dragutin Milutinović, poslednja dvojica su po završetku specijalizacije bili profesori arhitekture na Velikoj školi i članovi Srpskog učenog društva.

Godine 1846. načinjen je pokušaj da se osnuje prava „inžinirska škola“, po zahtevu ministra Ilije Garašanina. Garašanin je predlagao da se osnuje posebna, inženjerska škola, u kojoj bi se studenti mogli dodatno usavršavati. Iste godine škola je osnovana, a medju njenim profesorima bio je i Jan Nevole, koji je predavao crtanje. Medjutim, ova škola je kratko trajala, ali bez obzira na to, formirala je nekolicinu značajnih arhitekata, medju kojima su bili Nikola Jovanović i Jovan Ristić. Smatra se da je ova škola izvršila neposredni uticaj za osnivanje posebnog Tehnološkog fakulteta na budućoj Velikoj školi.

Iako je aktivnost Liceja trajala je punih 25 godina, nivo obrazovanja kojeg je pružao nije bio dovoljan u to vreme. I dalje seu angažovani arhitekti iz Vojvodine, ali i iz Češke i Nemačke. Godine 1859. razmatra se nova reforma školstva i ukazuje se na potrebu osnivanja Univerziteta. Rektor Liceja, Konstantin Bogdanović je dobio ovlašćenje da predloži nov zakon o visokom školstvu. Njegov predlog je prihvaćen samo delimično, a Licej je preimenovan u Veliku školu. Škola je smeštena u Kapetan Mišino zdanje, bila je pod vrhovnim staranjem Ministarstva prosvete, njom je upravljao Rektor zajedno sa Akademskim savetom. Umesto prethodnih odeljenja u Liceju, Velika škola je imala tri posebna fakulteta: filozofski, tehnički i pravni. Prvi rektor bio je Konstantin Branković.

Tehnički fakultet Velike škole trajao je 4 godine. Veliki uticaj na nastavu ponovo je imao Emilijan Josimović, dok su pored njega bili zapaženi Mihajlo Petković koji je predavao nacrtnu geometriju i Dimitrije Nešić, koji je predavao višu matematiku, praktičnu geometriju, arhitekturu i političku računicu.

Medjutim, već tri godine nakon osnivanja Tehničkog fakulteta Velike škole, predlaže se nova reforma nastave. Godine 1868. zaključuje se da je tehnički fakultet nedovoljan za postojeće potrebe i kao takav nekoristan. Dat je predlog da se uvede više novih predmeta, medju kojima je bilo desetak usko stručnih predmeta. Medjutim, no ova reforma nije zadovoljila ni studente a ni profesore Tehničkog fakulteta, pa su već 1874. i 1875. godine zatražene nove reforme. 1875. godine, pored Mihajla Valtrovića, postavljeni su i novi profesori Tehničkog fakulteta, medju kojima su bili: Ljubomir Klerić, Dimitrije Stojanović i Djordje Milovanović. Valtrović je osnovao Kabinet za arhitekturu, koji će prerasti u Arhitektonski odsek.

U periodu 1880-tih godina studirali su i diplomirali na Tehničkom fakultetu i: Andra Stevanović, Josif Šmit (Kovačević), Milan Kapetanović, Milorad Ruvidić, Nikola Nestorović. Počev od 1882. godine, kada je postavljen na mesto profesora arhitekture Dragutim Milutinović, ovaj predmet dobija veći značaj. Milutinović je u predmet arhitekture uneo i: gradjevinske konstrukcije, statiku, projektovanje javnih i privatnih gradjevina, nauku o stilovima a kasnije i nauku o gradnji. 1888. godine za profesora nacrtne geometrije je postavljen arhitekta Milan Kapetqanović, koji je predmet primio od honorarnog profesora Dimitrija Stojanovića, a za suplenta za nižu matematiku Bogdan Gavrilović.

Tokom 1888/89 godine, Tehnički fakultet se izdvaja iz Velike škole. Prvi starešina fakulteta bio je Milan Andonović, a naredni Dragutin Milutibnović. Postojali su sledeći kabineti: za arhitekturu, nacrtnu geometriju i za crtanje. U poslednjim decenijama XIX veka vrše se pokušaji unapredjenja nastave, kada je traženo da se Tehniči fakultet podeli u odseke i da se osnuje novi Arhitektonski odsek. U to vreme, profesori su bili: Milan Kapetanović, Bogdan Gavrilović, Milan Andonović, Kosta Glavinić, Djordje Stanojević, Vladan Todorović, Dragutin Milutinović, Andra Stevanović, Djordje Milovanović.

Godine 1897. objavljen je nov zakon sa dopunama i izmenama Zakona o Velikoj školi iz 1863. godine, u kojem se nalazi i Uredba Tehničkog fakulteta, po kojoj se predavanja dele u tri odseka: gradjevinsko-inženjerski, arhitektonski i mašinsko-tehnički. Novi Arhitektonski odsek Tehničkog fakulteta odgovarao je po svojoj strukturi sličnim školama Srednje Evrope, a uglavnom je bio zasnovan na programu nemačke Politehnike. Tokom četiri godine studija, nastava je bila predmetna, po principu održavanja predavanja i vežbanja, po pojedinim disciplinama koje su razvijane po ugledu na inostrane škole, naročito u Nemačkoj. Veća pažnja obraćana je klasičnoj stilskoj arhitekturi, arhitektonskim vežbama i istorijskim predmetima. Takodje, nastava je bila usmerena na proučavanje srpske srednjovekovne arhitekture pod nazivom Vizantijska arhitektura“, koju je uveo Mihajlo Valtrović. Studenti su radili projekte, po standardima koji su vladali u to vreme u Evropi; posebna pažnja obraćala se na konstruktivno i funkcionalno rešenje, ali i na kompoziciono oblikovanje fasada.

Uporedo sa osnivanjem novog odseka 1898. godine, birani su i novi profesori, koji su uglavnom dolazili iz redova Ministarstva gradjevina. Medju njima bili su: Dragutin Djordjević, Nikola Nestorović, a kasnije i Milorad Ruvidić, Josif Kovačević, Petar Ranosović. Nastavnici Velike škole mogli su da budu: redovni, vanredni i honorarni profesori, docenti i učitelji. Prvi starešina Arhitektonskog odseka bio je Dragutin Milutinović, a njega je, nakon smrti 1900. godine zamenio Milan Kapetanović.

Na kraju perioda Velike škole, pred otvaranje Univerziteta, na Arhitektonskom odseku su studirali: Vladeimir Simić, Dimitrije Dimitrijević, Kosta Stojanović, Kosta Šijački, Milorad Živanović, Momir Korunović, Svetozar Jovanović, Tihobran Madžarević.

Godine 1898 podnet je projekat Zakona o osnivanju Univerziteta, a naredni prelog je izradjen 1901. Po tom projektu, predloženo je da se Velika škola u Beogradu proglasi Univerzitetom. Projekat je izglasan u Skupštini 1905. godine. čime je osnovan Univerzitet. Na Univerzitetu su osnovani fakulteti: bogoslovski, filozofski, pravnički, medicinski i tehnički.

Godine 1906. doneta je uredba Tehničkog fakulteta, kojom su utvrdjeni odseci: za gradjevinske inženjere, za arhitekte i za mašinske inženjere. Prvi dekan fakulteta bio je Nikola Stamenković, a prodekan je bio Andra Stevanović, koji je takodje bio i prvi starešina Arhitektonskog odseka. Nastava je bila podeljena na osam semestara, sa pripremnim ispitom posle druge godine i stručnim ispitom na kraju četvrte godine.

Odmah po otvaranju Univerziteta, izabrani su za stalne nastavnike Arhitektonskog odseka: Andra Stevanović, Dragutin Djordjević, Nikola Nestorović, Milorad Ruvidić, Petar Bajalović, Branko Tanazević, Petar Ranosević, a ukupan broj profesora su upotpunjavali mnogi koji su dolazili sa drugih odseka i fakulteta da predaju na arhitektonskom odseku. Od 1911. godine na Arhitektonskom odseku uvodi se novi predmet „Beton i armirani beton“, koji je predavao Djordje Mijović.

Za vreme Balkanskih ratova, od 1912. godine, nastava na Arhitektonskom odseku se prekida, a obnoviće se tek po završetku Prvog svetskog rata. Tokom rata, zgrada Kapetan Mišinog zdanja je pretrpela velika oštećenja nakon bombardovanja. Tom prilikom je uništena zbirka Arhitektonskog odseka. Dok se zgrada opravljala, Arhitektonski odsek je bio smešten u tzv. Novu zgradu Vojne akademije, u Resavskoj ulici. Nakon završetka zgrade izmedju ulice Vuka Karadžića i ulice 1300 kaplara, koju je projektovao Petar Gačić, u nju se uselio Tehnički fakultet. U dvorištu Kapetan Mišinog zdanja bila je podignuta mala zgrada koja je služila kao atelje Branka Tanazevića a u njoj su držane vežbe studenata. U jednom periodu, studenti arhitekture su vežbe održavali i u prostorijama kubeta zgrade Akademije nauka. Tek kada je podignuta nova zgrada u Bulevaru Kralja Aleksandra, koju su projektovali Nikola Nestorović i Branko Tanazević, bile su zadovoljene potrebe svih odseka fakulteta.

Godine 1918., Tehnički fakultet je dobio nekoliko prostorija u novoj zgradi Vojne akademije u ulici Resavskoj, a tu su 1919. godine počela predavanja. Novi profesori, koji su došli na mesta umrlih, bili su: Petar Popović, Miho Marinković i Borivoje Radenković. Godine 1922. počeo je rad na obnovi Tehničkog fakulteta. Zbog nedostatka nastavnika, a zbog povećanog obima nastave, u periodu izmedju 1921. i 1924. godine izabran je veći broj ruskih emigranata na mesta ugovornih profesora. Mada nijedan nije predavao direktno na Arhitektonskom odseku, neki od njih su predavali pojedine predmete. Medju njima bili su: Jakov Hlitčijev, Petar Zajončovski, Dimitrije Krasenski i Ivan Sviščev. 1923. na mesto profesora dolaze Svetozar Jovanović. U periodu 1925/26, na mesta asistenata dolaze: Milan Zloković, Bogdan Nestorović, Petar Krstić, Mihajlo Radovanović, a na mesto asistenta volontera postavljen je Aleksandar Deroko. U periodu 1929-1934. na mesta vanrednog profesora izabran je Dimitrije Leko, dok su za docente izabrani: Aleksandar Deroko, Milan Zloković, Bogdan Nestorović, Petar Krstić, Mihajlo Radovanović. Asistenti su postali: Branislav Kojić, Milivoje Gričković, dok su asistenti volonteri bili: Branislav Marinković, Petar Anagnosti, Grigorije Samojlov, Dragoslav Radosavljević, Jovan Jovanović, Djurdje Bošković. Potom su za asistente postavljeni: Milivoje Babić, Branko Krstić, Boško Tomić. 1925/26. Arhitektonski odsek vodi Branko Tanazević, a 1926/27 Nikola Nestorović preuredjuje odsek.

1925. godine je doneta odluka da se za potrebe Tehničkog fakulteta izgradi kompleks zgrada u Buleravu Revolucije. 1926. godine je započeta gradnja po projetima Nikole Nestorovića i Branka Tanazevića, a zgrada je završena 1931. godine.

Godine 1930. donet je novi Zakon o obrazovanju, kojim je definisan novi nastavni plan Arhitektonskog odseka. Ovom Uredbom prihvaćeno je da se zadatak za diplomski rad može uzeti i iz predmeta Privatne gradjevine, dok su raniji diplomski zadaci bili iz javnih gradjevina i vizantijske arhitekture.

Iste godine osnovan je i Arhitektonski muzej, a za prvog upravnika odredjen je Petar Krstić, a od 1938. godine Branislav Kojić. 1934. godine odvojen je predmet Uredjenje gradova, a uveden je novi predmet Monumentalne gradjevine. Predmet Vizantijska arhitektura pretvoren je u Narodnu arhitekturu. U to doba, redovni profesori na Arhitektonskom odseku bili su: Branko Tanazević, Petar Bajalović, Branko Popović i Svetozar Jovanović.

Arhitektonski odsek je tokom Drugog svetskog rata radio po produženom planu nastave, i tokom leta, ali samo sa apsolventima. 1941. godine doneta je Uredba o Univerzitetu, po kojoj je Univerzitet postao najviša prosvetna ustanova Srbije. Po Uredbi, Arhitektonski odsek je imao sledeće katedre: za arhitektonske konstrukcije, za projektovanje zgrada i uredjenje naselja i katedru za arhitektoniku.

Tokom Drugog svetskog rata zgrada Tehničkog fakulteta bila je teško oštećena. Tokom 1945/46 godine, nastava je održana u ruševnoj zgradi fakulteta. Krajem 1948. godine, dotadašnji Tehnički fakultet je izdvojen iz Univerziteta i podeljen u 6 novih fakulteta, koji su sačinjavali Tehničku veliku školu. Tada je svoj rad počeo i nezavisni Arhitektonski fakultet.

1954. godine, na osnovu Opšteg zakona o Univerzitetu, bila je ukinuta Tehnička velika škola, a svi njeni fakulteti bili su priključeni Univerzitetu. Tokom perioda od 1945. do 1971., nastava na Arhitektonskom fakultetu nije pretrpela bitnije promene, mada je često kritikovana zbog toga što sistem nastave nije pratio sve brži tehničko-tehnološki razvoj, pa su svršeni studenti sve više imali problema da se uključe u praktičan rad u društvu.

1971. godine, veće Arhitektonskog fakulteta je izradilo novi plan i program nastave, a njegova realizacija započela je školske 1971/72. godine. Novi plan je imao sledeće karakteristike: intenziviranje nastave, optimalizacija nastave, uvodjenje proučavanja životne sredine, timski rad u nastavi u kojem grupe rade pod rukovodstvom jednog mentora, obrada pojedinih tema koje su vezane za život i pradksu, interdisciplinaran pristup nastavi. Nastava traje četiri godine koje nisu podeljene u semestre već u trimestre. U trećoj godini studija postoje izborni predmeti, a četvrta godina je u celini posvećena diferenciranoj nastavi. U prve dve godine nastava je jedinstvena za sve studente, dok se u trećoj i četvrtoj razvije u dva odvojena ciklusa. U četvrtoj godini se razradjuju kompleksni problemi a studenti se uvode u metode naučnoistraživačkog rada. Diplomski rad se brani u posebnom, trinaestom trimestru.

U periodu neposredno posle rata na Arhitektonskom fakultetu su bili aktivni sledeći profesori: Svetozar Jovanović, Dimitrije Leko, Aleksandar Deroko, Milan Zloković, docenti: Petar Krstić, Branislav Kojić, Bogdan Nestorović, Mihajlo Radovanović, Djurdje Bošković. U kasnijem periodu izabrani su sledeći nastavnici: Nikola Dobrović, Mate Bajlon, Branko Maksimović, Stanko Kliska, docenti: Božidar Tomić, Predrag Zrnić, Josif Najman. Predavači su bili: Gojko Vujaklija, Branko Krstić, Prvoslav Karamatijević, Grigorije Samojlov, Miodrag Petrović, Djordje Smiljanić, Ratomir Bogojević, Slobodan Romić. Asistenti: Jovan Krunić, Milan Djokić, Vojislav Damjanović, Branislav Vulović, Djordje Simonović, Slobodan Nenadović, Bogdan Bogdanović, Anka Stojaković, Oliver Minić.

U periodu druge polovine XX veka, dekani Arhitektonskog fakulteta su bili: Nikola Dobrović, Aleksandar Deroko, Milan Zloković, Dimitrije Leko, Stanko Kliska, Božidar Tomić, Djurdje Bošković, Branislav Kojić, Uroš Martinović, Petar Anagnosti, Stanko Mandić, Bogdan Bogdanović, Branislav Milenković, Ranko Trbojević, Zoran Petrović, Milorad Dimitrijević, Vojislav Damjanović, Borko Novaković, Aleksandar Stjepanović, Dimitrije Rajić, Milan Lazić, Mihailo Živadinović, Milan Rakočević.

Literatura: Visokoškolska nastava arhitekture u Srbiji 1846-1071, AF, 1996.

SLOBODAN MALDINI


1 comment:

Vektor Plextor said...

Stari druže evo javljam ti se prvi put posle toliko godina ako si ti onaj moj drugar Slobodan Maldini sa arhitekure, generacija 1975 a sigurno jesi.

Javi se na mail pa cemo pricati